XIII.Diskriminacija zasnovana na polu, naciji ,veri, drustveno-politickom polozaju
.- godisnji izvestaj za 2003 godinu.I.A.Uvod.
B.Rezime
II.Stanje u praksi
U nasoj zemlji jos uvek nema ravnopravnosti, i dalje caruju svakojake diskriminacije .Pre svega su diskriminisani i liseni sudske i druge pravne zastite vecina gradjana SCG od strane svakojakih mocnika i grupa klanova.Na udaru su takodje ponekad i razne verske i etnicke manjine.U klimi sveopsteg stradanija se traze zrtveni jarci krivci za sveopstu tragediju, to su obicno najranljivije kategorije stanovnika, najslabiji ,najsiromasniji, razne manjine, zene, izbeglice, bez zastite, itd.
Nasa organizacija i njeni celnici su napadani preko interneta da su "jevrejski agenti" i u isto v reme da su"anti-semiti". Mi smo borci za prava svih bez obzira na naciju, veru i politicko opredeljenje.
FHPi Helsinski odbor Srbije se strucno zalazu za prava manjina, i pojedinaca, ali treba dodati da nisu ugrozene samo manjine nego i vecinsko stanovnistvo, i o njima treba da progovore. I da se ne radi o povredama prava pojedinaca nego vecine stanovnika, dakle miliona.
Sto se tice Roma oni su na niskom stepenu sto se tice postovanja njihovih prava i Romima treba pomoci da ih ostvare. U isto vreme treba istaci da oni imaju vrlo visoku stopu nataliteta u odnosu na vecinsko stanovnistvo cime jos vise pojacavaju svoje egzistencijalne probleme i sto ima svoje reperkusije i na demografsku politiku drzave i demografska kretanja kako Roma tako i Srba.
Saopštenje za javnost - KSENOFOBIJA, NETOLERANCIJA, VANDALIZAM
Beograd, 29. septembar 2003.
29.09.2003
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji najoštrije osuđuje skrnavljenje i rušenje nadgrobnih spomenika na novosadskom Katoličkom groblju. Ovaj vandalski čin je, nažalost, samo jedan u nizu incidenata u protekle dve godine, koji svedoče o ksenofobiji i netoleranciji u društvu.
Da bi se promenio ovakav anticivilizacijski trend potrebno je permane
ntno angažovanje ne samo civilnog sektora, nego i svih nadležnih državnih organa. U tom smislu, Helsinški odbor pozdravlja promptnu i primerenu reakciju gradonačelnika Novog Sada.
Saopštenje
Sprečeno iseljenje samohrane majke i četvoro dece pred zimu
Beograd - Fond za humanitarno pravo uputio je 16. decembra 2003. godine zahtev
Mileni Milošević, predsednici Skupštine opštine Vračar, da spreči iseljenje
Romkinje Slavice Jovanović i njene maloletne dece iz stana na opštini Vračar. Pre
pet godina gospođa Jovanović bespravno se uselila u stan u ulici Grčića Milenka
29, a danas u ovom stanu živi sa četvoro dece, od kojih najmlađe ima manje od
godinu dana. Porodica živi isključivo od socijalne pomoći.
Rešenjem Odeljenja za komunalno
stambene i građevinske poslove opštine Vračarod 28. decembra 2000. godine, naloženo je iseljenje Slavice Jovanović iz ovog
stana. Dana 27. novembra 2003. godine Slavica Jovanović je primila ob
aveštenje oizvršenju koje se poziva na rešenje doneto 2000. godine.
Istoga dana kada je primila pismo, Milena Milošević obratila se Fondu za
humanitarno pravo i
obećala da će se zauzeti da Romkinja Slavica Jovanović injeno četvoro maloletne dece ne postanu beskućnici, kao i da će opština Vračar
pronaći pravnu formu da ovoj porodici reši stambeno pitan
jeZbog teške materijalne situacije, Slavica je prinuđena da hranu traži u uličnim
kontejnerima. Pored svih problema, uspela je da upiše u školu svoju najstariju
ćerku Aleksandru, koja ima osam godina. Da je sprovedena odluka opštine Vračar
o iseljenju, Aleksandra ne bi mogla da nastavi školovanje, dok bi Slavica Jovanović
i njena deca na početku zime postali beskućnici.
Fond za humaniratno pravo pozdravlja spemnost predsednice Skupštine opštine
Vračar da se angažuje u ovom slučaju. U Srbiji su u toku 2003. godine zabeleženi
brojni slučajevi prinudnog iseljenja čije su žrtve najčešće Romi. U ovim slučajevima
lokalne vlasti su najčesće odbijale da preuzmu odgovornost za ljude koje iseljavaju.
FHP očekuje da ostali predstavnici države i lokalnih samouprava slede ovaj primer
i pronađu alternativni smeštaj u slučajevima prinudnog iseljenja.
Kao potpisnica Međunarodnog pakta o ekonomskim, soci
jalnim i kulturnimpravima (1966.) Srbija i Crna Gora je obavezna da na svojoj teritoriji omogući
ostvarenje ekonomskih i socijalnih prava, naročito kada je reč o osetljivim grupama
i pojedincima. Pored toga, državni organi na svim nivoima dužni su da obezbede
alternativni smeštaj u postupcima prinudnog iseljenja, prilikom kojih građanin ne
sme da postane
beskućnik. Istovremeno, nije dozvoljeno da država činom iseljenjakrši bilo koja druga ljudska prava građana.
Izveštaj
Romi u Srbiji
Beograd - Romi u Srbiji su se oduvek nalazili na društvenom rubu, izloženi nasilju,
segregaciji i diskriminaciji. Od 2000. do kraja 2002. godine FHP je istražio i
dokumentovao 241 sluča
j protivpravnog postupanja policije, nasilja i diskriminacijepojedinaca i grupa motivisanih rasnim predrasudama prema Romima. U izveštaju
nisu navedeni svi slučajevi, već samo oni najtipičniji
i najilustrativniji.U periodu 1998 – 2002. godine FHP je, pružajući pravnu zaštitu Romima koji su
bili žrtve policijske represije, istražio i dokumentovao nekoliko desetina slučajeva
nasilja policije nad pripadnicima romske zajednice. Policija Rome zlostavlja,
ugrožavajući im ljudsko dostojanstvo i fizički integritet, protivpravno ih lišava
slobode i
iznudjuje im samooptužujuće iskaze. Zbog ukorenjenosti rasnihpredrasuda kao i izražene etničke distance, za ova lica u policijskoj praksi važi
princip “pretpostavljene krivice” (slučaj romskog naselja “Antena“, slučaj
zlostavljanja trudnice i njenog muža).
Poslednjih godina pojavio se “Skinheads” pokret i bio brzo prihvaćen medju
nezaposlenim i slabo
obrazovanim mladim ljudima u većim gradovima u Srbiji.Zbog rasističke i ultranacionalističke prirode ovog pokreta, Romi, naročito ulični
čistači, predstavljaju najčešću metu njihove brutalnosti (slučaj batinanja čistača
ulica, slučaj batinanja dečaka na ulici, slučaj Radmile Marinković). Policija najčešće
ostaje pasivna u incidentima ove vrste. Obično izostaje i bilo kakva reakcija j
avnogmnenja.
Gradjani koji nisu pripadnici ovakvih subkulturnih grupa zabrinjavajuće često
ponašaju se agresivno prema Romima. “Vikend nasilnici” napadaju pod dejstvom
alkohola, uglavnom subotom i nedeljom noću, romska naselja i zajednička dvorišta
u kojima živi po nekoliko romskih porodica. Policija za ove napade okrivljuje
Rome, koji navodno, provociraju napade. Objektivni osećaj da ih država ostavlja
izložene nasilju, u okolnostima stalnog straha za ličnu i bezbednost članova
porodice, nagoni Rome na samo
zaštitu (slučaj nasilja nad Romima u uliciVilovskog, slučaj nasilja nad Romima u Požeškoj ulici, slučaj nasilja nad Romima u
Čačku).
Uglavnom maloletni nasilnici predstavljaju stalnu opasnost za romsku decu koja
pohadjaju osnovnu školu (slučaj Gordane Jovanović). Neromska deca zaziru od
druženja sa romskim učenicima, ne skrivajući svoj prezir. U progra
mima zaosnovne i srednje škole, ne poklanja se nikakva pažnja razvijanju tolerancije kod
dece i upoznavanju sa kulturom i istorijom manjinskih zajednica (odvojena
odeljenja za romsku decu u Subotici). Kao razlog za rano napuštanje škole, Romi
najčešće navode osećaj lične nesigurnosti, ugroženosti i izolovanosti tokom
školovanja (slučaj Kristine Stanojević, slučaj Safeta i Zaima Beriše).
Prosvetne vlasti jasno diskriminišu Rome jer im uskraćuju jednak pristup
obrazovanju. Država ne organizuje pripremnu nastavu pred upis u prv
i razred zaromsku decu, čime bi im se znatno olakšalo praćenje redovne nastave, već to po
pravilu rade nevladine organizacije. Na psihološkim testovima pred upis u prvi
razred, koji nisu jezički i socijalno prilagodjeni ovoj deci, ona postižu
nezadovoljavajuće rezultate i upućuju se u ’specijalne škole’ za decu ometenu u
psihičkom razvoju.
Čak i visokoobrazovani Romi imaju znatnih teškoća da pronadju zaposlenje u
struci (slučaj Julijane Arandjelović). Romi bez odgovarajuće kvalifikacije, praktično
su onemogućeni da dobiju posao, posebno kod privatnih poslodavaca (slučaj
mesare ’Toma’, slučaj Stević Nataše).
Mnogi privatni noćni klubovi, sportski centri i diskoteke zabranjuju ulazak Romima,
a diskriminaciju prikrivaju obrazloženjima kao što su da se na tom mestu organizuje
privatna zabava, ili da Romi nisu bili adekvatno obučeni (slučajevi zabrane ulaska
Romima
u noćne klubove u Beogradu: "Trezor", "Mondo", "Bombo"). U parničnompostupku za naknadu štete žrtvi diskriminacije, pravila dokaznog postupka idu u
prilog počiniocu, olakšavajući mu procesni položaj jer žrtva mora da dokaže
postojanje diskriminacije. Ovo nije uvek jednostavno, naročito kada se radi o
indirektnoj diskriminaciji.
Diskriminaciju primen
juju i stanodavci, odbijajući da iznajme stan ne samo romskimporodicama, već i organizacijama koje se bave zaštitom prava Roma (slučaj
Dečjeg romskog centra).
U
čestala su prinudna iseljenja stanovnika romskih naselja (naselje "Stari aerodrom"u Beogradu, iseljenje raseljenih lica sa "Autokomande", iseljenje Roma u
Zimonjićevoj ulici, iseljenje porodic
e Saiti iz opštinskog stana posle 27 godinaprovedenih u tom stanu), a iseljena lica nalaze utočište na drugim lokacijama koje
ne predstavljaju trajno rešenje. Ne postoji sistematski državni pl
an zaobezbeđivanje trajnijeg stambenog rešenja za brojna nelegalna naselja u kome žive
Romi, a u konkretnim slučajevima državni organi oglašavaju se nenadležnim ili ne
sarađuju međusobno, kako bi se obezbedio alternativni smeštaj za ljude koji su
iseljeni. U domaćem zakonodavstvu ne postoji odredba koja obavezuje državu da
onima koji su prinudno iseljeni obezbedi neku vrstu alternativnog smeštaja, a
državni organi ne uvažavaju međunarodne instrumente koji regulišu ovu materiju.
Dokumentaciju na osnovu koje je sačinjen ovaj izveštaj čine izj
ave pojedinaca kojisu bili žrtve policijske represije, diskriminacije ili nasilja, zatim sudski spisi, kao i
medicinska dokumentacija. Izveštaj je zasnovan na praćenju slučajeva u Srbiji. O
kršenju prava Roma na Kosovu, FHP je objavio poseban izveštaj “Zloupotreba i
nasilje nad kosovskim Romima”, a u pripremi je izveštaj o položaju Roma u Crnoj
Gori.
Saopštenje
Okružni sud u Šapcu potvrdio presudu u slučaju "Krsmanovača"
Beograd - Okružni sud u Šapcu potvrdio je presudu Opštinskog suda kojom se
Sportsko-rekreativni centar "Krsmanovača" obavezuje da se javno izvini Romima
Merihane Rusteno, Jordanu Vasiću i Zoranu Vasiću zbog povrede prava ličnosti.
Preduzeće "Jugen TTT", u okviru kojeg posluje i SRC "Krsmanovača", obavezuje
se da o svom trošku u dnevnom listu "Politika" objavi javno izvinjenje sledeće
sadržine: "Preduzeće Jugen TTT – Sportsko-rekreativni centar Krsmanovača
Šabac, izvinjava se Merihane Rusteno, Vasić Jordanu i Vasić Zoranu, iz Beograda,
zato što su dana 8. jula 2000. godine, isključivo zbog pripadnosti romskoj etničkoj
zajednici, bili sprečeni od strane radnika tuženog u svojoj nameri da uđu na bazen
Sportsko rekreativnog centra Krsmanovača". Ukoliko oglas ne bude objavljen,
troje pomenutih R
oma ovlašćeni su da o trošku preduzeća objave izreku presude.Takođe, SRC "Krsmanovača" mora da prekine sa diskriminacijom Roma.
Povodom žalbi Roma na zabranu korišćenja bazena SRC "Krsmanovač
a", Fond zahumanitarno pravo je u saradnji sa romskim nevladinim organizacijama -
Demokratsko udruženje Roma i "Oaza" - 8. jula 2000. godine sproveo testiranje
pristupa tom javnom mestu. Trojica Srba i trojica Roma pokušali su tog dana u
13:15 časova da kupe karte i uđu na bazen. Romima je, međutim, rečeno da ne
mogu da uđu na bazen zato što su Romi. Kad
a su preostala trojica "testera"pokušala da ubede prodavca ulaznica da pusti Rome na bazen, on im je rekao da
čak i ako ih on pusti, obezbeđenje će ih izbaciti sa bazena. Čedomir Vasiljević,
vlasnik SRC "Krsmanovača", bio je u to vreme predsednik Okružnog odbora
Srpske radikalne stranke i bivši ministar u Vladi Republike Srbije.
Presuda Okružnog suda u Šapcu je prva pravosnažna presuda u Srbiji kojom se
utvrđuje postojanje diskriminacije prema Romima u pristupu javnim mestima.
Pored toga, presudom se po prvi put izriče da ovakvo postupanje pr
edstavljapovredu prava ličnosti. Slučaj je presedan i po tome što sud zabranjuje svaku dalju
diskriminaciju Roma u pristupu objektima. Ovo je prvi slučaj u kojem se tuženi
obavezuje na javno izvinjenje u dnevnim novinama, pri čemu se testiranje prihvata
kao validan način dokazivanja diskriminacije. Slučaj je naročito karakterističan po
tome što se sud po
ziva na relevantne pravne standarde međunarodnog prava.